Jesmo li izgubili vezu

Afrika je problem svijeta. Tako misle i govore u razvijenim dijelovima našega planeta. Često se može čuti da su Afrikanci sami krivi za siromaštvo i loše životne uvjete; predbacuju im što rađaju mnogo djece, koja bivaju izložena siromaštvu, gladi i bolestima. Afrika je kontinent kojemu mnogi pokušavaju pomoći. Kontinent obilježen ratovima koji su se vodili i još se na različite načine vode za golema prirodna bogatstva. Tu su rudnici zlata, dijamanata, nalazišta nafte, prirodni rezervati, čudesno bogatstvo životinjskoga i biljnoga svijeta. Afrika je zbog svega toga izložena nesmiljenoj eksploataciji. Uzeti što više a ne ostaviti ništa.

Prizor s ulice u Beninu / Snimila Josipa Galić

Desetljećima se razvijaju različite teorije i pokušavaju iznaći rješenja za Afriku. Prostranstva toga kontinenta često nazivaju „zemljama Trećeg svijeta“ što je svojevrsna istoznačnica za zemlje u razvoju. Povijest Afrike obilježena je rascjepkanošću. Dijelile su je kolonijalne sile, a starosjedioci su stenjali pod teretom robovlasništva. Moćnici su Afrikancima otimali slobodu i prirodna bogatstva. Do dana današnjega ostali su problemi – nisu riješeni, samo su zaogrnuti novim ruhom. Umjesto porobljavanja nastupilo je izrabljivanje, umjesto kolonijalnih gospodara došli su novi upravitelji, gospodarstvenici iz razvijenoga liberalnog svijeta. A u Africi i dalje manjka slobode i života dostojna čovjeka. Kontinent je to gdje umiru milijuni djece: svakodnevno gladuju ili su iskorištavana kao jeftina radna snaga. Djecu nerijetko prodaju da bi se prehranio drugi dio obitelji.

Humanitarka Josipa Galić ovih se dana vratila s volontiranju u Beninu

Stotine organizacija danas u svijetu nastoje oko istoga cilja: pomoći stanovništvu, ponajprije djeci. Pomoći im na bilo koji način. Shvatile su te organizacije da bez obrazovanja nema napretka. A uz humanitarne zdravstvene, obrazovne i druge organizacije nalazi se Katolička crkva, koju u ovome trenutku potresaju brojne afere. Ali, ako pitate mene koja sam afrički kontinent posjetila pet puta, danas bi bez katoličkih misionara udio gladnih bio mnogo veći. Misionari u zabitima afričkih savana ne djeluju samo pastoralno, nego i više od toga. Lokalnom stanovništvu posreduju vjeru, ali i prenose znanje. Uče ih, uz ostalo, loviti ribu. Drže se izreke da je čovjeka bolje naučiti da lovi ribu nego je za njega uloviti.

Trebamo biti svjesni da tamošnje stanovništvo u većini slučajeva nije imalo priliku pohađati škole, ali mi smo zbog čovječnosti pozvani učiniti sve da se ti nedostaci uklone koliko je god moguće. Dužni smo im dijeliti znanje kao što se dijeli kruh.

Nerijetko pročitam u dnevnome tisku da se netko od službenika Božjih odlučio na misiju. U svoje ruke primaju misijski križ i odlaze. Idu u nepoznato, u neki novi i drukčiji svijet, kulturu, tradiciju, u novo podneblje s bitno drukčijim klimatskim osobitostima. Odlaze puna srca, spremni dati sve od sebe da drugima, bližnjima u dalekome svijetu, omoguće bolji život i svijet. Usudila bih se reći da su misionari danas istinska sol zemlje. Svojim primjerom i životom svjedoče istinsko kršćansko čovjekoljublje. A to čovjekoljublje, da bi bilo autentično, treba biti univerzalno. Prema svima koji su u potrebi. Prava ljubav u akciji, ljubav na djelu.

Ne skrivam da sam ponosna na sve te nesebične ljude koji se odriču udobnosti svojega doma i sigurnosti u vlastitoj domovini te odlaze u ugrožena područja, izlažući riziku vlastiti život. Ljubav prema čovjeku nadvladava strah.

Susret s majkom Afrikom

Moja veza s Afrikom sada je već duga i duboka. Afrika je u srcu. Rado izgovaram tu rečenicu. Jedan je misionar u svojoj knjizi napisao da svatko tko ode u Afriku ostavi tamo dio svojega srca i neprestano se onamo vraća. Poučena vlastitim iskustvom, mogu reći da je to živa istina. Djelić mojega srca je u Africi zahvaljujući Božjem proviđenju te se u Afriku stalno vraćam. Svaki put mislim da je to posljednji put. Duša se isplače pozdravljajući se sa svima i svime. Tako sam se prije nekoliko dana pozdravila zadnji put s Afrikom. Točnije, sa zemljom Benin. Hoću li se onamo ikada vratiti, u ovom trenutku ne znam. Ono što sigurno znam jest da želja u meni živi. Jer pomoći tim ljudima, stalno im biti na pomoć, najvrednije je što posjedujem. To su osjećaji koje uvijek nosim u srcu i nije ih moguće zatomiti. Nikakav novac, nikakvi stanovi, kuće ili automobili ne mogu zamijeniti osjećaj kada vidiš osmijeh djeteta kojem si pomogao. Djeteta koje si zagrlio. Djeteta kojem si povio ranu kada je palo i ozlijedilo se ili mu obrisao suze s umorna lica. To je ono što nosim u kovčegu svojega života. Afrika će biti tu i poslije nas, usprkos gladi i siromaštvu. Usprkos iskorištavanju i iscrpljivanju prirodnih bogatstava i grubosti životnih uvjeta. Ona će nas uvijek primiti, kao što majka prima dijete. Kako li je divan izraz: majka Afrika! Toliko je istinit i životan.

Kada dođete u Afriku, zapazite da majka dijete uvijek drži uza se, privinuto. Što god radila, majka nosi maleno dijete kao dragocjenost. Tako taj kontinent prima nas koji smo došli izvana. Prvo ostanemo očarani prirodnim ljepotama, divotom životinjskoga i biljnoga svijeta. A onda nas dokraja osvoje ljudi. Ljudi za koje smo dolazeći mislili da su neuki, neškolovani, da ne znaju gotovo ništa. No već s prvim kontaktom shvaćamo da mi zapadnjaci gubimo vezu s normalnim, i da nas oni mogu naučiti mnogo čemu. Mogu nas naučiti životnoj mudrosti, načinu življenja i snalaženja u stanovitim situacijama. Od njih sam naučila mnoštvo afričkih poslovica, koje su postale dio mojega svakodnevnog života i odnosa prema svijetu.

Afričko stanovništvo ima vrlo ograničen pristup pitkoj vodi, struji i školovanju

A ja sam odlazeći tamo mislila da ću promijeniti njih. Oni su polako i nenametljivo mijenjali mene. Shvatila sam da čovjek može bez većine stvari koje običavamo smatrati neizostavnima, kao da se bez njih ne može živjeti. Može se živjeti i bez struje i bez vode iz vodovoda. Važno je kako se postavimo prema svemu tome, kako se izdignemo iznad toga. Svakako sam zahvalna dragomu Bogu što mi je prije šest godina dao da zakoračim u tu školu života. I ona još traje, kao i ljubav prema Africi. Ljubav prema ljudima koji tamo žive.

A sada o tome kako sam dospjela u Afriku. Dok sam volontirala u Hrvatskoj, rodila se ideja o odlasku na taj kontinent. Organizirati se i prikupiti nešto pomoći te otići. Tako je ta ideja prvo nastajala i rasla u meni, a onda sam je izrekla obitelji. Isprva su bili zabrinuti i skeptični. Uistinu malo toga znamo o Africi. Prvo na što pomislimo jest opasnost da nas netko može oteti, silovati, prodati ili ubiti. A zapitajmo se, ne događa li se to i ovdje, u ovom djelu svijeta. Ubrzo sam zajedno s obitelji radila planove i pripremala logistiku za odlazak. Na televiziji sam vidjela reportažu o sirotištu u Keniji koje vodi misionar franjevac fra Miro Babić. Riječ je o sirotištu sv. Franje, nazvano Mali dom, koje se skrbi za odbačenu, gladnu i bolesnu djecu. Javila sam se fra Miri kratkim mailom, napisala mu nekoliko riječi o sebi, izložila svoje želje. Nakon kratka dopisivanja, dobila sam i odobrenje da mogu doći u lipnju 2012. Tako je od siječnja te godine počela moja priprema i organizacija. Kontaktiranje s dobrotvorima, prijateljima, rodbinom. Sređivanje vize, obavljanje cijepljenja protiv zaraznih bolesti. Pritom su do mene dolazile svakakve informacije. S njima je raslo uzbuđenje, također i strah od nepoznatog.

No dolaskom u Keniju sve se to rasprsnulo poput balona. Uvijek ću pamtiti popodne kada sam sletjela u glavni grad Nairobi. Prvo što sam vidjela bile su dvije žirafe. Naime, zračna luka okružena je nacionalnim rezervatom u kojemu obitava mnoštvo životinja. Taksist koji me dočekao prokomentirao je moje trljanje očiju. Nisam znala ukazuju li mi se žirafe ili su stvarne, a taksist je glasno vikao: „Da, da, to su žirafe!“ Kažu da je to dobar znak kad vas žirafe dočekaju u zračnoj luci. Žele vam reći: dobrodošli u Afriku! Eto, tako sam se nekako od toga trenutka osjećala dobrodošlom u Afriku, kao svatko tko dolazi s dobrim namjerama. Taksi, pa onaj čarobni matatu (lokalni prijevoz dostupan svima), pa piki-piki (motocikl) doveli su me do malenoga sela Subukia, gotovo na granici s Ugandom. Tamo sam provela tri mjeseca u radu s dječicom koju su roditelji odbacili zbog kojekakvih vjerovanja odnosno praznovjerja. Doista su to teške sudbine. Razne anomalije pri porodu. Cerebralna paraliza, djeca koja imaju više ruku, više nogu. Sve je to za mene bio prevelik šok. Prvi sam se put susrela s nečim takvim. Bilo je teško na početku. Čovjeku prorade osjećaji i ne uspijeva zadržati suze.

Onda sam se pribrala i rekla sebi da plač neće pomoći bolesnoj djeci. Može im se pomoći hranom i lijekovima, osmijehom, zagrljajem i toplinom prisutnosti. Vrijeme nam je prolazilo sporo. Svaki dan doimao se jednakim prethodnom, a bili su različiti. Dva sam se puta vraćala u tu franjevačku misiju. Uvijek uz potporu ljudi iz Bosne i Hercegovine te Hrvatske, koji bi napunili moje putne torbe i moje srce. Kao što već rekoh, uvijek sam mislila da je to moj posljednji put. Opraštam se s djecom i afričkim savanama. U sebi zbrajam dojmove koji će se još dugo slagati i taložiti u mojoj glavi.

Kolijevka vudua

Nakon tri posjeta Keniji nastupila je stanka od dvije godine. Bila sam se privremeno vratila u rodni kraj i domovinu. Tada sam posredovanjem zajedničkih prijatelja upoznala afričkoga misionara u Hrvatskoj. Odilon Singbo rođeni je Beninjanin. Zahvaljujući dobrim ljudima, došao je na školovanje u Hrvatsku, gdje je ostao do danas. Sada djeluje kao studentski kapelan na Hrvatskome katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Došavši u Hrvatsku, nije zaboravio svoj kraj u Africi. Tako je uz pomoć njemačkih i hrvatskih donatora prije nekoliko godina uspio izgraditi sirotište sv. Ivana Pavla II. Tamo je svoju sreću, ako tako možemo reći, pronašlo 26 djevojčica.

Kada sam prvi put čula za državu Benin, o njoj nisam znala ništa. Uza sve one velike i poznate afričke države, Benin mi je bio posve nepoznat. To je naoko malena država s populacijom od deset milijuna ljudi. Ima izlaz na Atlantski ocean i graniči s Nigerijom, Nigerom, Burkinom Faso i Togom. Usporedimo li je s velikom Nigerijom, bogatom naftom, u kojoj se stalno vode ratovi, država je to bez velikih prirodnih bogatstava. Kao kolonija pripadala je Francuskoj, tako da je, uz dva lokalna, službeni jezik francuski. Glavni grad Benina je Porto-Novo, a najveći je grad Cotonou u kojemu je vlaga oko 90 posto. Neki u šali kažu da se zbog toga ne treba tuširati.

Štićenici hrvatskih misonarki

Prvo što ćete o Beninu na Googleu saznati jest da je kolijevka vudu-religije. Ali nije riječ o religiji o kojoj mi imamo predodžbu. Ta je religija znatno više od lutki i igala, ukorijenjena je duboko u tradiciji te zemlje. Jug Benina pretežno je katolički, dok na sjeveru žive ljudi islamske vjeroispovijedi. Ostatak otpada na sekte kojih ima na stotine jer nastaju gotovo svakodnevno.

Benin je slobodan više od pola stoljeća. Zemlja je neovisnost stekla 1960. I otada zove se Republika Benin.

Univerzalni jezik ljubavi

Uz dogovor s velečasnim Odilonom, otputovala sam tamo prvi put u srpnju 2016. i boravila gotovo dva mjeseca. Uz pomoć svojih župljana, prijatelja i rodbine ovo sam ljeto opet napunila putne torbe darovima i potrebnim sredstvima te svoj godišnji odmor provela s onima u potrebi. Sirotište Ivana Pavla II. u tom je trenutku bilo mjesto za osamnaest djevojčica bez roditelja. Naime, u Beninu žene nemaju mnogo prava. Još ima poligamije pa u takvim odnosima najviše stradaju ženska djeca, koju roditelji jednostavno napuštaju. K tome je Benin stalno u vrhu ljestvice najsiromašnijih zemalja svijeta. U selu Hondij, koje se nalazi tridesetak kilometara od glavnog grada Porto-Nova, smješteno je sirotište. Čvrsto i pristojno zdanje gdje se o djevojčicama brinu tri časne sestre. Činilo se da će nam jezična barijera biti velik problem, no jezik ljubavi je univerzalan, tako da smo se brzo razumjeli i povezali. Ja sam postala Josephine ili jovoo, što na lokalnom jeziku znači „bijeli čovjek“. Dani su nam bili veseli i obojeni smijehom i veseljem. Curice su to od kojih sam svakodnevno mnogo učila. Možda sam najviše lekcija dobila iz solidarnosti i strpljivosti. U trenucima dok bi se dijelili slatkiši, svi bi čekali da ona zadnja dobije, da zajedno mogu uživati u slatkome. Bila je to uistinu škola za mene.

S dolaskom u Benin doznajem da tamo žive tri časne sestre Hrvatice. Misionarke koje su život posvetile pomaganju najmanjima, odbačenima i bolesnima. To su tri iznimno hrabre žene. Sestra Doroteja Dundjer i sestra Maristela Galić stigle su Benin prije točno trideset godina, a sestra Jacinta Petrović pridružila im se prije petnaestak. Može se reći da su moje zdravstvene tegobe učinile da ih upoznam. Kad sam ih upoznala otkrila sam cijeli jedan novi svijet. Tim službenicama Božjim put nije bio nimalo lagan, ali one su uz Božju pomoć i svoju upornost uistinu tamo postigle čuda. Danas se skrbe za stotine djevojčica. Imaju u Beninu pet kuća te tri sirotišta. Bila mi je čast obići s njima sve njihove kuće i vidjeti neke rezultate njihova rada. Biti žena i časna sestra u Beninu, gdje žene nemaju velika prava, truditi se i boriti za bolji svijet – doista je težak zadatak. Naše časne sestre danas obrađuju više od 12 hektara zemlje. Imaju plantaže palmi, kikirikija, manioka, kukuruza. Proizvode palmino ulje. Tu je i mlin u kojem melju brašno. Uzgajaju zečeve, kokoši, svinje, koze, patke i puževe, imaju svoja ribogojilišta. Njihov je dan ispunjen radom i drugim redovničkim obvezama.

Put robova

Kada razmišljam o Beninu, vidim palme. Visoke i prekrasne palme, koje odolijevaju svim ružnim pričama koje su se dogodile u toj zemlji. Premda se u Beninu nije nikada ratovalo, on je dio jedne ružne strane čovječanstva o kojoj prije dolaska nisam ništa znala. Benin su jedna od sedam vrata bez povratka. Vrata kroz koja su prošli robovi prema Haitiju i nikada se nisu vratili. Tužna je to priča koju sam imala prilike čuti na sedam postaja robovskoga puta u povijesnom gradiću Ouidah, koji ima izlaz na ocean. Kroz njih je, kako smatra UNESCO, prošlo dvanaest milijuna ljudi, dok neslužbeni podaci i predaja govore i o dvadeset milijuna robova koji su otišli prema Haitiju. Brodovi za prijevoz robova mogli su primiti tisuću ljudi. Do odredišta bi ih stiglo upola manje. Mnogi bi si pod torturom prerezali jezik ili skočili u ocean. Muškarce bi vezali okrenute prema dolje, a žene prema gore, da ih putem mogu silovati. Teška i mučna priča, koja nije dokraja ispričana. O svemu tome bi, mislim, trebalo mnogo više govoriti.

Čovječanstvo uistinu nije izvuklo pouku iz svojih nečovječnih i strašnih postupaka, o čemu nam i danas svjedoče slike koje pristižu iz svih dijelova svijeta. Usprkos svemu, ljudi u Beninu vrlo rado primaju bijele ljude, kao da im dolazi vlastiti brat ili sestra.

Djevojčica prodana u roblje

Svu ljepotu Benina doživite nedjeljom na misnome slavlju. Šarena platna, bubnjevi i ples. To je urođeno tamošnjim ljudima. Ritam i ples pred kojim ne možete sjediti ni stajati mirno. Ponese vas radost u pokretima tih ljudi. Uklopite se i plešete. Trenuci su to kada se zaborave sve nedaće i poteškoće s kojima se suočava taj narod. Najveći su problemi glad i siromaštvo. Tek tada shvatiš da si privilegiran što si rođen u svijetu gdje ima vode i hrane. I da trebaš zahvaljivati za te blagodati. Kao i to da valja svesrdno pomoći onima kojima je pomoć potrebna.

Africi i dalje manjka slobode i života dostojna čovjeka. Kontinent je to gdje umiru milijuni djece: svakodnevno gladuju ili su iskorištavana kao jeftina radna snaga. Bez katoličkih misionara udio gladnih bio bi mnogo veći

Vratila sam se ovo ljeto u Benin. I tamo provela mjesec i pol dana. Mjesec i pol dana nezaboravnoga životnog iskustva. I opet suočavanje s glađu i siromaštvom. Prvih petnaestak dana provela sam kod naših sestara od Čudotvorne medaljice. Pokušavala sam im pomoći koliko je to bilo moguće. Imala sam priliku sa sestrom Dorotejom obavljati svakodnevne poslove. Doznala sam mnoštvo novih informacija o domaćim ljudima i njihovoj zemlji. Ponekad je ono što smo vidjeli bilo toliko teško i nevjerojatno da sam u tim trenucima poželjela neku veću moć kojom bi se to moglo riješiti. Tako smo jedan dan stali u nekom selu zbog posla. Svojim sam fotoaparatom hvatala zanimljive kadrove sela. Dok se nisam susrela oči u oči s jednom djevojčicom od svega pet ili šest godina. Imala je na leđima, poput majki, privinuto malo dijete. Pomislila sam da nosi mlađeg brata ili sestru. I na nekoliko sekundi učinio mi se taj prizor lijepim. Ali curica je imala tako tužan i prodoran pogled. Obratila sam se sestri Doroteji, spominjući djevojčičin tužan pogled, a sestra me brzo privela u životnu realnost. Ta je mala služavka. Prodana je da služi u drugoj obitelji. Prodana je za novac. Čim je to izrekla, viknula sam, ma sigurno ste se prevarili. Po čemu vi to vidite, upitala sam. Nisam željela vjerovati u to. Sestra Doroteja objasnila je da je curica previše uredna za dijete s ulice, počešljana je i u čistoj odjeći. Prodana je u sluškinje. Ja sam samo tupo nastavila promatrati oči te djevojčice. Pogled koji neću zaboraviti dok sam živa. U meni se rađalo mnoštvo pitanja. Kako možemo pomoći? Postoji li način da nešto o njoj doznamo? Sestra me samo skrušeno pogledala te rekla: „U Beninu je na tisuće takvih teških sudbina. Postoje tradicijska i plemenska uvjerenja protiv kojih ne možeš. Moramo nastaviti činiti dobro putem školovanja, edukacije, moramo osiguravati sredstava za hranu i piće. Ono što misionari čine po svijetu. Svaki dan spašavaju na tisuće djece i mladih.“ Dugo sam šutjela nakon toga. Pokušavajući razumjeti čemu sam svjedočila i u kakvu svijetu živimo.

Nakon boravka kod sestara preselila sam se u Sirotište sv. Ivana Pavla II, gdje sam se trudila biti im od pomoći. Ponajprije u smislu potpore i pružanja ljubavi. Dani su nam prolazili u igri i smijehu. Posebno sam ponosna na svoje sugrađane iz Širokoga Brijega, koji su sudjelovali u humanitarnoj izložbi, na kojoj smo prikupili novac za izgradnju dječjeg igrališta. Tako smo uz misno slavlje i blagoslov otvorili igralište za djevojčice. To je onaj trenutak kada znaš da je vrijedilo vući za rukav, tražiti, kucati i pitati. Zauzvrat smo dobili radost i osmijehe curica. Uložili smo u njihovu budućnost. Ima li ljepše spoznaje od toga da za sve nas koji smo na bilo koji način sudjelovali u izgradnji tog igrališta, na drugom kraju svijeta u malenom selu Hondij, 26 srca svaku večer moli?